Novitade

Vraćanje sjaja baroknoj prijestolnici hrvatske

Zadnja izmjena (Srijeda, 09 Siječanj 2008 16:58) Srijeda, 09 Siječanj 2008 16:57

Samo dva hrvatska grada osjećaju svojom dužnošću otvoriti se jednom na godinu i sebi samima i dobrodošlom svijetu poklonika i prijatelja. To su gosparski Dubrovnik i građanski Varaždin. Prvi to čini ljeti, ceremonijalno, kako i priliči staroj mediteranskoj Republici, dajući »ključeve od grada« u ruke glumcima i umjetnicima svih izraza i pregnuća. Drugi, Varaždin, izlazi krajem ljeta svojim Špancirfestom na prostore vlastita baroka, posvjedočujući da je s punim pravom baš on u povijesti bio, do požara, glavnim gradom hrvatskoga kraljevstva.
Pa se Zvonko Milković kao najveći varaždinski pjesnik samo deklarativno pitao »zašto sam toliko privržen ovoj staroj naslagi kamenja i crijepa sa sedam zvonika?«
I radni boravak ministra kulture mr. Bože Biškupića Varaždinu usred festivalska vrtloga - koji je sretna kombinacija mozaika raznih artističkih izričaja, njegova hrvatskoga tradicijskog i suvremenog rukotvorstva začinjenog delicijama »kak su ih spravljali naši stari« - bio je dobro ciljan. Doživjevši grad, posebice ovih festivalskih dana, kao jedinstvenu pozornicu, ministar se zauzeo za onaj dio njegove barokne scenografije koji ga čini jedinstvenim u svijetu.
Posjetio je, naime, neke od zaštićenih građevina čiju obnovu Ministarstvo kulture zajedno s Gradom financijski podupire. A znamo li da je grad Varaždin, poput Trogira, na tentativnoj UNESCO-voj listi, jasno je da su ovo nužne predradnje kako bi grad, čija povijest traje osam stoljeća, spreman ušao na elitnu listu zaštićene svjetske baštine.
Baš se zato prvi na listi ministrove skrbi našao tamošnji Konzervatorski odjel koji, živeći u skučenim i neprimjerenim prostorima, brine o raskoši baštine, na kojoj su vrijeme i ljudski nemar ostavili nemalog traga. Upravo su varaždinski konzervatori prvi uredno popisali sve kulturne spomenike Varaždinske županije, ali i velik dio građe mikrofilmirali i učinili digitalno dostupnim. Pod njihovom zaštitom nalaze se 44 općine i devet gradova, 22 dvorca među kojima i Trakošćan, kao najbolje obnovljen i najposjećeniji muzej, te ludbreški dvorac Baćani, što ga je Ministarstvo kulture uz pomoć Bavarske renoviralo i tamo otvorilo restauratorski zavod.
Nije bilo moguće u ovom gradu crkava, samostana, zvonika i angelusa obići onih 16 crkava za čiju je restauraciju Ministarstvo izdvojilo nemali novac, nego smo krenuli od varaždinske katedrale Uznesenja Marijina, gdje je posljednje počivalište prvog varaždinskog biskupa monsignora Marka Culeja.
Kod obnovljene kapele Svetoga križa, čiju je sakristiju oslikao Balaž Gruber, ministar Biškupić zapalio je svijeću, dugo se u tišini još jednom oprostio od čovjeka s kojim ga je vezalo duboko i radno prijateljstvo.
Po izlasku na ulicu mir i spokojstvo smijenili su bučna glazba i vesela svjetina koja se gurala oko brojnih raznovrsnih štandova, što su ih zakupili majstori starih zanata, notari, kovači, medičari, zlatari, kulinari, antikvari... Ulice su vrvjele šetačima u krinolinama, akrobatima, štulašima, klaunovima; atmosfera koja je uvijek na rubu teatra i cirkusa, razgaljivala je lica brojnih prolaznika i kušača tradicijskih slatkiša koji su se nudili na svakom koraku. Ministar je znatiželjno razgledao stare bicikle iz 1827. u Radionici dvokolica, a poznati varaždinski kolekcionar Živko Skuhala nudio mu je na prodaju onaj registriran daleke 1941.
Ugledavši svima dobro poznato lice, ljudi su spontano prilazili ministru želeći na čas fotografskim aparatom ovjekovječiti slučajan susret, svirali mu na cimbalima, nudili ga pićem, pridružujući se našoj narasloj skupini što se sve teže probijala sada već određenom cilju.
Bila je to, naime, zgrada Hrvatskog narodnog kazališta (što ju je 1873. kao svoj prvi teatarski objekt sagradio proslavljeni bečki arhitekt Hermann Helmer, koji će 20-ak godina kasnije sagraditi i HNK u Zagrebu) u koju se godinama nije ulagalo pa više ni svojim derutnim prostorima (u koje godišnje zađe 80.000 posjetitelja) ni zastarjelom tehnikom ne može konkurirati novom vremenu. U zajednički projekt obnove neorenesansne građevine iz doba historicizma, krenuli su Grad i Ministarstvo tako da su trenutno u tijeku poslovi na sanaciji instalacija i sanitarnih čvorova. Vidjevši zapušteno stanje Helmerove ljepotice, ministar je novoj ravnateljici Jasni Jakovljević obećao dodatnih dva milijuna kuna za izvedbeni projekt.
Ne manje važno ulaganje jest ono u zgradu sinagoge, što je 1861. sagrađena u ranohistoricističkom stilu. U vrijeme NDH ta je građevina prenamijenjena i pritom je posve izmijenila svoj izvorni izgled. Ni nakon Drugoga svjetskog rata ne vraća se više u funkciju, već služi kao kino dvorana. Konačna današnja rekonstrukcija krenula je prije šest godina, a svesrdnu joj je financijsku pomoć pružilo i Ministarstvo kulture (odobrivši tijekom ovoga ministrova posjeta dodatnih 500.000 kuna) kako bi joj napokon, prema starim fotografijama, bio vraćen prvotni izgled. S obzirom da u Varaždinu ne djeluje ni jedna židovska zajednica, zgrada će uz, suglasnost Židovske općine, imati multimedijalnu kulturološku namjenu.
Do početka 2007. trebala bi biti dovršena i rekonstrukcija palače Herzer, s lijepim klasicističkim portalom iz 1805., inače sagrađene krajem 18. stoljeća za potrebe tadašnjeg direktora Pošte Herzera. Palača je cijelom površinom namijenjena za potrebe Gradskog muzeja u čijem će okrilju svoje mjesto naći i arheološki i povijesni odjel.
I tom je projektu, čija je obnova teška osam i pol milijuna kuna, ministar za svoga posjeta obećao dodatna dva milijuna kuna. Tako se očevidnom skrbi Grada i Ministarstva kulture povijesno najvažniji grad sjeverne Hrvatske vraća sjaju koji je imao u vremenu svojih sugrađana Draškovića, Patačića, Oršića, Keglevića, Ožegovića, čije palače i dan-danas žive na maglovitim vedutama što ih je za vječnost oslikao varaždinski slikar Miljenko Stančić.

Vjesnik