Mladen Škreblin arhitekt je iz Zagreba; jedan od rijetkih «ljudi iz struke» koji je javno podržao aktivnosti inicijative Pravo na grad i Zelene akcije protiv devastacije Cvjetnog trga i Donjeg grada u Zagrebu; suradnik Feral Tribune-a, piše i govori o nužnosti očuvanja javnog prostora, boljeg planiranja što je moguće više rasterećenog od pritiska kapitala, o potrebi demokratskog i otvorenog planiranja i gospodarenja prostorom i o individualnoj odgovornosti u zaštiti preostalih nedevastiranih površina.

citati iz intervjua:

(...)

Kako objašnjavate sve češću pojavu u domaćem urbanizmu - arhitekturi po kojoj se o javnom prostoru govori u sve manjim postocima, a građane prekorava da su ‘amateri i sentimentalci bez vizije’?

Posljedice devastacije javnog prostora na Cvjetnom trgu osjećat će svi građani - ‘cijeli grad’. Oni u demokracijama odlučuju o tome kakav grad žele. Cvjetni trg predstavlja simbol gradskog smisla. Kada uprave treniraju javno/privatno partnerstvo kao u primjeru Cvjetnog trga, kada se izravno pogoduje investitoru da ‘program formira prema isplativosti i atraktivnosti lokacije’, kada se pravila dogovaraju u kabinetu gradonačelnika, kada se izigrava demokratska procedura, tada će javni prostor i građani posve sigurno nastradati. Arhitekti su samo serviseri takvog ponašanja uprava i ambicija investitora da ostvare što veći profit. Riječ je naprosto o bahatosti i bezobrazluku moćnika bez pokrića, o izigravanju demokratskih procedura i nerazumijevanju grada. Arhitekti nikako ne žele shvatiti da bi se prvenstveno trebali ponašati kao ‘društveni radnici’. Pitanje glasi: kako onemogućiti koalicije uprava i investitora, u kojima i arhitekti i gradske službe zaštite spomenika pridonose povređivanju vlastitih gradova i okoliša?

(iz intervjua «HOTO grupa zna kako zaobići GUP» objavljenog u Jutarnjem listu 17.07.2007)

(...)

Postoje li neki ključni pojmovi koji bi pomogli da se shvati urbano planiranje danas i nekad?

Kao i u svim gradovima svijeta: srednjovjekovne historijske jezgre su nastale “neplanirano “nove jezgre” u 19. stoljeću na “paradigmi Rima” – kao planirana blokovska izgradnja i sustav glavnih i sporednih ulica, trgova i parkova. Gradovi nakon Drugog svjetskog rata nastaju na paradigmi tzv. modernog pokreta – kao “naselja u zelenilu”, svojevrsni antigradovi, “satelitski gradovi” itd., u kojima se pokušava dobro servisirati i automobil i javni promet. Radi se, međutim, o nerješivom sukobu, kao i nesvodivim razlikama pojedinih dijelova Svijeta. Uglavnom, povećani broj stanovnika nužno guta preostale neizgrađene dijelove planete. Jedni rade na ubrzanju i nekritičkom planiranju i izgradnji, a drugi se uglavnom neuspješno tome pokušavaju oduprijeti…

Kako bi uređeni sustav planiranja koji potiče participaciju građana izgledao?

Vrlo jednostavno, a opet prilično komplicirano. Moć je danas u rukama kapitala i političkih stranaka. Razvijene evropske demokracije ozakonile su već one procedure u kojima je osigurana barem neka mogućnost participacije građana. U Hrvatskoj smo još miljama daleko od njih. Gradske uprave su postale poduzeća koja se deklarativno pozivaju na “održivi razvoj”, a ustvari – povezane s kapitalom koji se želi “oploditi što brže, sigurnije i više” – proizvode obratno. U svakom slučaju, da izbjegnem širi odgovor: urbano je sve konfliktnije i šizofrenije…
No, urbanisti i arhitekti bi trebali, kao savjesni “društveni radnici”, poticati i širiti modele participacije građana, a ne slijepo služiti “investitorima” koji privatiziraju urbano-javne gradske prostore u kojima je ugodno živjeti.
(...)

(iz serije intervjua «O urbanizmu» objavljenog na web stranici Peoples Atlas of Zagreb