Split je još 1963., deset godin nakon smrti velikega slikara Emanuela Vidovića (1870. -1953.), podiga Vidoviću spomenik, rad Frane Kršinića (1897.- 1982.). Grad je u to vrime bija višje od duplo manji nego danas, a ipak je ima snage i kulture odužit se svomen umjetniku, i odabrat pravega kipara.

U svako doba dana, iz kojega god kantuna pogledate ovu skulpturu, vidićete sklad, miru, lipotu. Ne bojidu ga se ni dica ni tiči, a Grad mu se redovno odužuje (Parkovi i nasadi, naravno) rascvitanin cvićen.

Danas je ti isti Grad toliko uznapredova, da niti nima voje zakrpit jednu bužu promjera 5 cenat, koja se svrimenon pojavila na livoj šaki slikara. A nemoredu reč da neznadu oli da nisu vidili, jerbo su resorne službe za kulturu o tomen obavještene još lani (da nebi oni morali điravat gradon za koji su zaduženi i plačeni). Čeka se zar veča dižgracija, oli da koje od dice, koje se veselo penjedu po spomeniku, ostane bez kojega prsta.

E, ali zato se nadležni uredno i rado guradu i slikajedu na glamuroznomen otvaranju istoimene galerije, doli kod Srebrenih vrat.

Zanimljivo je napomenit da se ovi, po momen guštu najlipji spliski kip, ne spominje u biografijama Frane Kršinić (?).